Naučio sam čekati na odgovor umjesto ga davati

Dugo sam smatrao brzo davanje rješenja znakom dobrog vodstva - netko iznese problem, ja odmah ponudim odgovor, sastanak nastavi dalje. Efikasno, djelotvorno, na prvi pogled korisno. Ono što sam prekasno prepoznao jest da ova brzina, koliko god djelovala korisno u trenutku, sprječavala je tim da razvije vlastitu sposobnost rješavanja problema.

Promjena je došla postupno - počeo sam, umjesto trenutnog odgovora, postavljati pitanje natrag: "Što ti misliš da bismo trebali napraviti?" Prve reakcije bile su nesigurne, ponekad frustrirane - tim je bio naviknut da ja dajem odgovore, ne da ih traži sam. No s vremenom, primijetio sam postupan, ali stvaran rast samostalnosti i samopouzdanja u vlastitoj sposobnosti prosuđivanja.

Ova promjena zahtijevala je strpljenje koje mi nije prirodno dolazilo - odgovor koji bih mogao dati za nekoliko sekundi sad zahtijeva minute čekanja dok tim sam dođe do svog rješenja, ponekad različitog, ponekad čak boljeg od onog koje bih ja odmah ponudio. No dugoročna vrijednost izgrađene samostalnosti daleko nadmašuje kratkoročnu učinkovitost brzog davanja odgovora.